Bili smo tako transparentni

Njišem se između snizi-lica i povisi-lica koje se ore praznom sobom. 

Magla vani i nije više tako teška, ni gusta. Postala je prozračno nježna i umiljato lažna. 

I, kao da sve odjekuje u šupljini koja ispunjava pustoš ulice. 

Njišem se između tonova vlastitih misli.

Pitam; ne događa li se zvuk u glasnicama, i zašto ja svoj ne čujem?

Pokušavam, ali istrgnuti te iz misli ne mogu, izbaciti iz riječi. Dok zgrčeno tijelo uči ruke da lažu, Mi vježbamo opuštenu, (ne)usiljenu šutnju udvoje.

Zavoljeli smo te tišine, imenovali ih.

Ponedjeljkom i petkom su (naj)glasnije, nekako upečatljive. 

Utorak i Četvrtak su poput prve rečenice, posebni. 

Tada plešemo, učimo uz upaljene svijeće čistiti misli.

Srijeda je enigma. Tajne se razotkrivaju. Svaka riječ počinje sa, 

Ja želim, 

A misao... ona luta bespućima naših pogrešaka, traži, i treperi pri svakom susretu sa nađenim. 

Jer, tko smo mi u brlogu intime jedno drugom?

A,bili smo tako transparentni dušo moja... toliko da boljelo je.

Ružica Lacić Gavranović

Nema kod mene ništa ljubavno

Kao da mi je oduzeto pravo na radost, tek pokoji  mikro milimetar  bluda zaluta u sokak bez ljudi, u mrak bez noći. Uzimam, skoro da otimam to malo svježine mlitavog  dodira. Izdah je  blizu i svaka sekunda je utrka.  Osjećaj nebitnosti postaje ''bitan''. Jer, Bitnost je ostala, tamo, u onoj pjesmi, o tebi... o tebi kao nekom ''mom''. Sada me tražiš..., nudiš beskompromisne zavjere, podaješ  se na tlu, ne mareći za krvava koljena, ni mlitave ruke što niz tijelo mi vise.

Ti želiš, Ti moraš ... a ja, slutim, samo slutim.
Oduzeta mi je snaga, obrisana prošlost. Kroz sjećanja još samo vrane lete, mirisi se naziru, dok usne miruju. Ne govorim.
Ruke ti osjećam tek zbog hladnoće. Ako se vratim, bit će to čudo.
( mali odlomak  iz nikad dovršene  priče )

Ružica Lacić Gavranović

Ljubav nije ljubav, ako je tajna ljubav ( na zadanu temu )

Šutim na ovu tvrdnju
jer, kako objasniti osjećaj
dok ljubim te osjetilima
koja moram tajiti
Odbacujem sve
potrebe za titulama
i povlasticama prezimena koje nosiš
ne svojatajući ga
živim u stanju uzvišenosti
promatrajući svjetlo dana
kako tone u površinu lagune.

I kako ljubav, nije ljubav ako je tajna?

Nisu li to naklapanja onih
koji je ne upoznaše na naš način
jer mi smo poput prirode
prožeti nekom posebnom samoodrživošću
istina, nemamo nasljednike
jer, ne rodih ti sinove
ne podarih ti kćer
ljubimo se, samo se duboko ljubimo
vjerujući da unutrašnjost naših života
je kraljevstvo za koje mnogi su čuli
a nikada posjetili
Šutim na ovu tvrdnju o ljubavnoj tajnosti
uvjeravajući sebe da ni mi nismo
preživjeli samo svojom voljom
jer to blaženstvo, ni kraljevstvo oblika nema.

Ružica Lacić Gavranović

Zaljubljena žena

Jesam li,
jer, utihnula je tipkovnica
olovku skoro da i ne diram
vez od slova sve je manji.
Zaljubljena, jesam li?
Ili sam tek nijansa prošlosti
koju već dugo prešućujem
upotrbljavajući druge riječi
uklapajući ih u termine prihvatljivosti
ne ostvaljujući tragove
ni ostatke u vremenu postojanja.
I evo me, tu u mraku
naslonjena na stoljetnu brezu
ispod koje nitko ne odmara
da je pitam,
zaljubljena, jesam li?
Volim te, vjerujem da je dovoljno za nas!

Objavljeno u ''Snovi moga srca '' 6.3.2016

Ružica Lacić-Gavranović

Vrijeme od poezije

Kao da se nalazim
na ekvatoru
ali bez topline
i vegetacije

koordinate življenja
su mi nejasne i
pomiješane
u nijansu sive
i nijansu crne
od ove praznine
očekujem tek večer poezije
u nijansi žute
ili ljubavno plave
dali će to biti
na ledenoj livadi
sjevernog pola
ili možda
ovdje
na ekvatoru
bez vegetacije i boja
kao da bitno je
očekujem buđenje
u neka jutra
s trenutkom koji se nastavlja
želim ustanoviti
da buditi se
u ta jutra
ima smisla
...poezija
na sjevernom polu
ili ekvatorskoj livadi
bila bi čudna
bolna
smiješna
bila bi ljubav
a ja
ličila bi na ludu
iako se ne usudim sve reći
dođi
čitajmo poeziju
u tišini
da mogu šutjeti
kao ti
jer tamo
u tišini
najljepša riječ živi.

Ružica Lacić Gavranović

Dozvolite mi tišinu

Dozvolite mi tišinu  da vječno spavam u njoj.  Prah u kojem sam uspomene krila, da me pokrije, dozvolite. Dopuzalo je vrijeme, smračili se putevi, otvorili labirinti u kojim čuvam godinama prikupljane istine. Trenutak je kada se nadahnuća kao vulkanska lava, jednostavno skore.

Nade odustaju poražene ,iznemogle, izudarane, odriču se plutanja.

Dodijelite mi tišinu, bosonogo hodanje pokošenim poljima, dodir prkosne koprive, oštrog uboda pčele dozvolite. Jer, sve je tek bljesak, a sve je blještati željelo.

U glavi mi neprestani let.

Zaustavljam kazaljke sata...jer, što je to vrijeme? Vrijeme koje, kao želje nestanu. Poželim da odem čekajući, da me život, tek na rastanku svemu nauči...osim tišini. Bježim od vjetrova, od magle koja pokriva krovove mekim plaštom, a izjutra, sve razotkriva.

Utišala sam i šapat glasa, srce kao da trne, duša miruje, kao osmijeh na licu žene, umorne od borbe protiv svega. Paučinom ispisujem redove nijemih misli, oslikavam mjesec i život smješten tek u jednoj pjesmi, ili priči. Čuje se tek pucanje karika nevidljivog nam lanca. Poljupci u prostranoj zori zamrli su. Strah me, a molitva šuti, sve riječi nestale su u prostranstvu tišine. Crni oblak jecajući ispušta kapi, dok nevidljiva ruka uspomene mi briše.

Molim vas, dodijelite mi tišinu, da vječno spavam u njoj. Prah, u kojem sam uspomene skrila, da me pokrije, dozvolite.

Ružica Lacić Gavranović

16.1.2016

Ljupka gospo, ples je imenovanje

Ljupke gospođe me gledaju

i potiho razgovaraju

slutim o meni

jer ogoljena, naglo izašla sam

izletjela pred njihove čiste živote

ne imaše prilike maknuti se, pobjeći

ni pogleda sakriti, pa me bičuju njim

ljupke gospođe me mjerkaju

zanimljiv im moj ludi ples

iako to ni jedna priznati neće

zamišljaju se i one

kako u svojim odajama

nage, tek u svilu umotane ispred svoje

gospode se uvijaju

dok prstima klize niz vlastita tijela

pohota im valove u utrobi stvara

ljupke gospođe se sabraše

te njihov pogled postade tvrd i garav

dok mimo mene prolazile su

jedna mi svoj mirišljavi šal dobaci

da se umotam reče, da se ne sramotim

ne razumije da zaručena sam za stihove

da od stiha ples stvaram

dok mu dajem suštinu i tonove

jer poneka neobična riječ i stanovita

ljubav, nije čudna pjesnicima

ta moj ples nije golotinja

ljupka gospo, ples je imenovanje

ljubavi i zdravog duha

ilustriran tijelom .

Ružica Lacić-Gavranović